Nakon "Zastava naših očeva" Clint Eastwood donosi prikaz bitke za Iwo Jimu iz japanske perspektive. Dva se filma savršeno nadopunjuju, iako nije uopće potrebno pogledati jedan da biste razumjeli drugi. Oba su snimana u istoj tehnici, te me se i ovdje najviše dojmila fotografija u kojoj gotovo da i nema boje (tamni tonovi i kontrast svjetla i tame u portretima izmučenih vojnika podsjeća na portrete baroknih majstora kao što su Caravaggio i Rembrandt). Montaža zvuka je izvanredna i majstorski realistično dočarava ratnu atmosferu. Kao i u "Zastavama..." i ovdje se Eastwood služi tehnikom flashbacka, ali sa zanimljivim obratom: u "Zastavama" bitku vidimo u fashbackovima kroz oči vojnika koji su se vratili u domovinu, a ovdje je bitka ispričana kronološki, dok u flashbackovima vidimo sjećanja različitih protagonista na dom i život prije rata.
Originalnosti i uvjerljivosti filma doprinosi i činjenica da, iako je sniman u američkoj produkciji, u njemu glume japanski glumci i govore na japanskom jeziku. Film se često definira kao "bitka za Iwo Jimu iz perspektive japanskih vojnika" i zanimljivo je da se prikazuju perspektive kako generala, časnika, tako i običnog vojnika, a što se tiče glumačkih izvedbi, nemam dovoljno bogat vokabular kojim bih opisala kako u svojim ulogama briljiraju Ken Watanabe (Tadamichi Kuribayashi), Kazunari Ninomiya (Saigo), Tsuyoshi Ihara (Takeichi Nishi) i Ryo Kase (Shimizu).
Mislim da je jako dobro prikazana japanska kultura, tradicionalne vrijednosti i vojna disciplina, ali uz pokoju suptilnu kritiku (najčešća sintagma koja se ponavlja u cijelom filmu je "umrijeti časno", ako je potrebno i od vlastite ruke. U jednoj sceni kad mu netko kaže da je smrt časna, Saigo kaže kako je "[ime vojnika] umro od časne dizenterije"). Odlično je portretiran lik generala Kuribayashija u kojemu je prikazan kontrast tradicionalnih vrijednosti japanske kulture te moderni nazori američke kulture. Dok se u "Zastavama..." japanski vojnici pojavlju gotovo samo kao nevidljivi i bezimeni neprijatelji, ovdje se američki vojnici i marinci prikazuju u svojim dobrim ali i lošim kvalitetama.
Jedna od meni najljepših scena: [SPOILER: kad Nishi razgovara sa smrtno ranjenim zarobljenim marincem o njegovoj obitelji.]
Ovaj mi se film više sviđa zbog toga što donosi, rekla bih, više intiman prikaz ljudi u kaosu rata; sam pojam pisma asocira na intimnost (film je inspiriran ilustriranim pismima generala Kuribayashija njegovoj ženi i djeci, koja su pronađena zakopana na Iwo Jimi); prikazuju se etičke i emocionalne posljedice ratne brutalnosti.

(ne baš doslovni) citat koji mi je ostao u glavi (na hrv jer ne govorim japanski:)
Saigo u pismu svojoj supruzi: "Mi vojnici kopamo. Kopamo po cijele dane. Ovo je jama u kojoj ćemo se boriti i u kojoj ćemo umrijeti. Kopam li ja to vlastiti grob?"